Iako je u karijeri dugoj čak tri i po decenije postigla sve što je željela Lepa Brena ne posustaje. Tradicionalni rođendanski koncert u Štark Areni postao je produkcijski i sadržajno spektakl o kojem se priča, ali i koji se i te kako očekuje od folk dive. Jubilej kakvim se ne može pohvaliti baš mnogo muzičkih zvijezda, svojevrsno je priznanje da su mnoga odricanja i ulaganja bila vrijedna pijedastala na kom se godinama nalazi. Sa istom euforijom i nesmanjenom energijom i u 2019. godini nastaviće koncertnu turneju nazvanu po aktuelnom albumu „Zar je važno da l` se peva ili pjeva”, stvarajući prave hepeninge na kojima bi joj pozavidjele i svjetske zvijezde.
Iako je u godini na izmaku bilo dosta slavlja, kako na koncertima tako i u domu Lepe Brene, ono najspektakularnije sačuvala je za 1. januar, kada će se družiti sa crnogorskom publikom u Tivtu, a odatle krenuti na turneju po Australiji.
Ove godine obilježili ste 35 godina na sceni. Kad se sjetite Vaših estradnih početaka, koje su to slike koje nikada nećete zaboraviti, koje Vas prate cijeli život?
- Nikada neću zaboraviti svoje prve pune dvorane. Mislim da to svaki pjevač pamti. Neću zaboraviti kampanje koje je osmišljavao menadžerski mag Raka Đokić - to su bili kalendari, privjesci za ključeve, ogledalca sa likom Lepe Brene. Njegova je ideja bila da snimimo film, najprije jedan, a potom i ostale nastavke „Hajde da se volimo”. Počeci me sjećaju na vrijeme kada nijesu postojali stilisti, već si sve radio sam, ali meni je to sve bilo slatko. Danas su neke stvari mnogo jednostavnije, nego što su bile prije 35 godina kada sam krenula put šou biznisa, ali sve što sam naučila u ove tri i po decenije svakako je dragocjenost koja može u zlatu da se izrazi. Jer iskreno, ne poznajem nekoga ko je investirao u ovaj posao više od mene.
Bili ste prva jugoslovenska diva folk muzike. Poslije Vas, mediji su mnoge Vaše mlađe koleginice proglašavali divama ili su one same to činile. Ko je za Vas bio eks-Ju muzička diva prije nego što ste se popeli na estradni tron, a koga vidite kao svoju naslednicu u godinama koje dolaze?
- Svakako da su to jedna Beba Selimović, jedna Tereza Kesovija, Josipa Lisac, kao i brojne druge zvijezde koje su svojom muzikom obilježile jedno vrijeme. Nestankom velike Jugoslavije, pojam velikih zvijezda je iščezao kao takav jer se tržište smanjilo. Ostalo je samo nas nekoliko koji smo karijere pravili upravo prije tri decenije i više. Jer biti zvijezda, diva kako god to danas zvali, podrazumijeva kontinuitet i kvalitet. Zato za neku veliku i ozbiljnu karijeru kakvu ja imam 35 godina, još uvijek je rano govoriti jer su današnji klinci još uvijek na početku. Vidimo se za 35 godina (smijeh). Ne mislim da treba bilo ko da ima naslednicu, pa ni ja. Kao što ni nisam naslijedila nikoga, ni mene ne treba niko da nasljeđuje već treba da izbrendira svoje ime.
Da možete da vratite vrijeme, koji period u životu biste rado ponovili, a šta biste najradije voljeli da zaboravite ?
- Ponovila bih osjećaj bezbrižnosti sa kojim sam rasla u roditeljskom domu i kasnije u periodu svojih početaka kada sam radila sa Slatkim Grehom, nekoliko svjetskih turneja. Radili smo po dva koncerta dnevno, jer zbog velike potražnje morali smo da uvedemo i koncert u pet, pa odmah posle u osam sati uveče. Sad iz ove vizure shvatam da nije bilo neophodno da radim baš toliko, ali čovjek se uči dok je živ. Naradije bih zaboravila Stefanovu otmicu i činjenicu da je Raka Đokić, moj menadžer i vjenčani kum otišao tako rano. Raspad zemlje u kojoj sam se rodila spada u red tih stvari koje bih najradije voljela da mogu da zaboravim.
Jedna ste od rijetkih velikih zvijezda balkanske muzičke scene kojoj je pošlo za rukom da, pored velike karijere, sačuva brak i porodicu. Koliko kompromisa ste morali da napravite i ko je više stvari morao da „proguta” - Boba ili Vi?
- Mislim da svi odrasli, razumni ljudi prave kompromise i da u tom smislu niko ne broji ko je kakvih ustupaka više napravio. Ako ste na zajedničkom cilju, ne možete da brojite ono što ste dali dobrovoljno. Brak funcioniše po tom principu - ako je stalo, mora da bude stalo oboma.
Sarađivali ste sa najvećim i najplodonosnijim autorima iz bivše Jugoslavije. Koja pjesma je do Vas došla na neobičan način, a koja je postala Vaš veliki hit?
- Ne bih mogla da kažem da su pjesme dolazile na neobičan način do mene, jer su svi veliki kompozitori radili namjenski za mene. Izdvojila bih možda pjesmu „Sitnije Cile sitnije” koju je uradio Kornelije Bata Kovač i tekst Marina Tucaković koja je rađena za tadašnju Evroviziju. U Evropu nisam otišla, ali sam s tom pjesmom trajno zapečatila svoj status na estradi, jer je publika sjajno prihvatila i Cileta i mene. I dan danas Cile živi svoj život na svim mojim nastupima širom svijeta. Možda ta pjesma nije otišla na Evroviziju, ali je otišla u srca svih ljudi čitavog svijeta, jer danas sa mogućnostima Interneta, vaš muzički učinak je dostupan svim ljudima na svakoj tački planete.
Svaki Vaš koncert mora da bude spektakl. Koliko je u današnje vrijeme to isplativo? Odakle crpite toliku enegriju?
- Znate kako, još od 1981, godine ja baratam sa ozbiljnim ciframa. Kada pravite veliku karijeru, vi morate da investirate u sve što vas dovodi na pijedestal. To znači da imate dobru binu, dobro ozvučenje, sjajne kostime, scenski nastup. Slatki Greh je to imao još 1981. godine. Tako da sam sa timom sa kojim sam radila ovaj posao uvijek postavljala profesionalno. Upravo onako kako rade svjetska imena. Koncert mora da bude spektakl, ako ga pravi zvijezda. I koncerti kakvi su bili u Areni 20. i 21. oktobra za moj rođendan rade se na sedam godina u mom slučaju. Da se osmisle, da prevaziđete sebe od prošlog puta. Raditi ovaj posao, a ne biti kreativan je besmisleno. Sve što ste mogli da vidite na sceni Štark Arene u Beogradu i nešto kasnije u dvorani „Boris Trajkovski” u Skoplju proizvod je mog scenarija koji se krčkao deset mjeseci ranije. Tu je pored koncerta bila i priprema dokumentarnog filma „Lepa Brena - Godine Slatkog Greha”, zatim album „Zar je važno da l` se peva ili pjeva” i sve to naravno traži kreativnu energiju, ali i fizičku kondiciju. Moja sreća je što imam i jedno i drugo.
Planirali ste na proljeće da ponovite rođendanski spektakl iz Arene u svim većim gradovima bivše Jugoslavije. Da li već imate datume gostovanja i kada je na redu Podgorica? Dolazite li sa svom svitom pratećih muzičara, plesača i produkcije?
– Još nemam datume, ali čim budem imala istaći ću ih na svojim društvenim mrežama i obavijestiti javnost i putem elektronskih i štampanih medija. Moj koncert u Beogradu imao je 150 ljudi u organizaciji, a na samoj sceni 80-ak. Tu ubrajam hor, bend, plesne grupe koje su se smjenjivale, zatim tu su različiti vizuali koji su pratili svaku pjesmu. O koreografskim tačkama takođe mogu da izračunam koliko smo sati proveli na probama da bi sve štimalo kada smo izašli. Tako da vjerujte, svaki spektakl traži vremena, truda i novca, ali morate da želite i da umijete.
Koja je najvažnija lekcija koju ste naučili baveći se estradom?
– Nema odustajanja. Ako nešto ne uspije iz prve, uspjećete iz drugog puta. Uvijek se mijenja samo način. Cilj uvijek ostaje isti.
Kakva sjećanja Vas vežu za ranije dočeke novih godina - koji Vam je ostao u posebnom sjećanju i zašto?
– Pamtim različitite dočeke jer su uglavnom bili radni, pa su ovi koje sam provodila sa porodicom bili za mene čista ekskluziva. Pamtim dočeke u Brčkom kao dijete sa roditeljima, bratom i sestrom. Čekao se novogodišnji program, pored TV je bila mala jelkica, okićena u svilene bombone, mi klinci koji smo čekali ponoć da se otvore pokloni i šou programi koji su se tada emitovali na prvom i drugom programu. Kasnije kada sam oformila svoju porodicu, pamtim nekoliko novih godina sa djecom dok su bili jako mali i to je moj doživljaj Nove godine. Volim tu čaroliju i kod nas se kompletna kuća ukrašava već početkom decembra.
ANELA ŠABOTIĆ
Foto: a. damnjanović